петак, 16. октобар 2009.

U tri oka


Dok zapada u neminovnu ravnodušnost prema svetu u kome kruži, Barlir misli da taj svet njega okružuje i od tog sveta traži podstrek za pobedu protiv ravnodušnosti i njene neminovnosti. Znam da je to, ako ne sebično odnošenje, svakako izuzetno pasivno. Ali on je čovek u godinama i ne može da se isčuđava pojavama koje ga okružuju toliko dugo. Za njega je Sunce samo zvezda, koja ga povremeno podseti da je u to vreme dan, a ne noć, a ukoliko malo jače greje - da je leto a ne neko drugo godišnje doba. U njegovom sistemu vrednosti nema sistema, a vrednosti nikad nisu isključive. Na prvi pogled izgleda kao čovek koji ne razmišlja previše. Zaista je tako.
Njegova razmišljanja ne dopiru dalje od onih u kojima razmatra kako će sutra kupiti uz doručak i novine, a za tu priliku obući svoje teget pantalone bez džepova, kako bi onesposobio džeparoše da mu pokupe taj sitan novac koji će iz tog razloga držati u ruci. Uz tu svoju jutarnju naviku, Barlir ima i jednu večernju - odlazi u obližnju kafanu na buteljku piva i satovremeno ćutanje za svojim separatisanim stolom. Večeras će to isto učiniti.
Veče je i Barlir kreće sa kesicom kikirikija koji će grickati uz pivo. Dok se približava kafani U tri oka, pokušava da se seti refrena pesme koju je čuo na radiju neposredno pre izlaska iz stana. Ne uspeva. Melodiju je zapamtio i mozak mu pevuši dmdmdm lalal dm. Ulazi u kafanu i prvo što mu zapada za oko jeste ženska prilika za njegovim stolom za kojim obično u to vreme nema posetilaca osim njega samog. Prkosno naručuje pivo i seda za svoj sto, otvarajući kesicu kikirikija, odlučuje da gleda u suprotnom pravcu od ove nepozvane, i da sa njom ne progovori ni reč. Ipak kraičkom oka zapaža čudnovatost ove žene, njene pepeljaste oči, svetlo sivi ten i sivu kosu, čije sivilo nije posledica starosti. Ispruživši svoju levu ruku ka kesici kikirikija, siva žena je na Barlira privukla indiskretniju pažnju. Pogledao ju je prekorno, na šta je ova uzvratila uzimanjem čitave kesice i na njegovo neprijatno iznanađenje, počela da gricka, bez ikakvog komentara. Barlir je bio u šoku. To je bio vrhunac nepristojnosti u njegovom sistemu vrednosti koji je upravo počeo da se formira. Ćutao je neko vreme, nakon čega ju je priupitao:
- Je l’ te je mama učila da od nepoznatih ljudi uzimaš nešto bez pitanja?
Osetio sam hladan transfer neprijatnosti i pomislio da je tako dobro što ne mogu da me vide, jer bi jadna žena pomislila da sam saučesnik u Barlirovoj gluposti i prostakluku.
No žena je na ovo pitanje odgovorila potpuno smireno nastavljajući sa grickanjem Barlirovog vlasništva:
- Ja nemam majku. To sam saznala došavši ovde. Pogledaj, ja nemam pupak.
Žena je govorila čudnim glasom, pre nekim dvoglasom, jako prijatnim. Pridigla je majcu i pokazala putpuno izravnjen trbuh, bez naznaka bilo kakvog kružića, čvorića, ili bilo čega što bi ličilo na pupak i bilo pupak. Ne treba ni da pominjem da ju je Barlir gledao sa nekom naročitom ravnodušnom nevericom. Eh, da sam mogao da se prikažem bar na trenutak i kažem bilo šta što bi u potpunosti izrazilo moju znatiželju. Ali nisam mogao. Obojica smo bili nesposobni da postojimo. Ja sa nemogućnošću da se oblikujem u nešto što bi moglo da govori, a on sa nemogućnošću da govori prave stvari.
Barlir je neko vreme posmatrao to što mu je pokazivala i ipak odlučio da je priupita:
- Kako to misliš?
I tim pitanjem, siva žena je dobila neku vrstu ohrabrenja da započne svoju uvrnutu priču:
- Relativno skoro sam dospela ovde i upoznala priličan broj ljudi, koji imaju pupak. Tada su mi objasnili procese rađanja i nastajanja stvari ovde na Zemlji. Rekli su mi da ih rađa majka i da je sve podložno reprodukciji. Na mojoj planeti nije tako. Mi rastemo iz tla srebrne strukture i sami poprimamo odlike te strukture. Vazduh koji nas okružuje nije nevidljiv kao kod vas, već blještavo beo i mi rastom i razvojem poprimamo odlike te vazdušne strukture. U jednom trenutku dostižemo samu suštinu vazduha i postajemo deo njega. Moram napomenuti da pritom nije prenaseljeno, jer je potrebno puno vremena da bi neko izrastao iz tla. U jednoj generaciji nas je desetak, a generacije se ne smenjuju na godinu dana kao kod vas. Taj proces je duži. U trenutku kada neko nastane, neko ko je dostigao vazdušastu strukturu, nestane, odnosno postane deo nečeg drugačijeg. Ja sam relativnon mlada, iako imam tek trista deset vaših zemaljskih godina.
- Kako znaš kakvo je računanje godina na Zemlji i kako to da govorimo istim jezikom, a? - upitao je Barlir podsmešljivo.
- Znam, sve sam naučila došavši ovde. Jako brzo. Ljudi koji su me učili su se isčuđavali brzinom kojom sam napredovala, i znam zašto je i tebi teško da poveruješ. Nivo naše inteligencije daleko premašuje vaš. Mi smo evolutivno blizu nečega što ćete i vi morati da dostignete jednog dana, koji se, po svemu sudeći, ne bliži. Nisam ni ja za sve to znala, dok me moj veliki prijatelj uputio u to pre vremena. Naime, kad neko od nas napuni trista dvadeset i šestu, Darlila, koja je neka vrsta mistagoga, uvodi novoposvećenog u Bistre Misterije govoreći o bogu. Moj prijatelj je napunio toliko, saznao to što je bilo potrebno saznati, i prekršio veliku zapovest ispričavši mi sve što mu je Darlila ispričala. Saznao kako je sve počelo i kako će se završiti.
Rekao je da u početku ne beše haos, već potpuni red, velika celina i velika svetlost. Rol je bio ta beskonačna neizmeriva svetlost i punoća. On je načelo bezvremenosti i onaj koji se prostire u nedogled. Negativni princip, potpuni antipod Rolu je Bladrif. Bladrif je načelo vremena i prostora. Bladrif je stvorio sebe i to je prvi dinamičan pokret u kosmosu. Rol je statičan princip. On ne stvara, već svetli. On ne misli, ali je u njemu sadržana savršena misao. U trenutku kad je Bladrif stvorio sebe, morao je da uništi Rola da bi opstao. Rol se tada rasprštio u mnoštvo svetlećih nebeskih tela koja sad možemo videti na nebu. Bladrif je zavladao ostatkom kosmosa i to je ono što vidimo kao tamno. Oko svake planete je Bladrif, ali da bi na nekoj planeti postojao misleći život, Rol mora da sudeluje. Zar to nije očigledno - Sunce, koje je, takođe deo Rola, je pored vaše planete i ona zbog toga opstaje. Da je malo udaljenije, ne bi bilo misli na Zemlji.
- Ali ni da je malo bliže. Spržilo bi mislećeg. - primeti oštroumno Barlir, na moje veliko iznenađenje.
- Ne bi. Spržilo bi samo telo, koje je prostorno i koje je Bladrifovo delo, koje je vreća atoma. Misao bi ostala, Sunce bi je usisalo u sebe. Vidiš, to je rat koji se vodi...
A moja planeta, Ralarija, kruži oko dve svetleće zvezde i naša noć traje mnogo kraće nego vaša. Samim tim crpi više misli nego vaša. Dakle, kada sam govorila o našoj razvijenijoj evolutivnoj svesti, mislila sam, pre svega na ono što je Darlila rekla mom prijatelju o kraju svega. Ralarija se bliži trenutku kad će je crna rupa usisati u sebe. To je neka vrsta evolutivne tendencije svake planete koja se svojom svetlošću približava Rolu. Crvotočina je prelaz iz ovog rasporenog i dualističnig sveta u drugi, svetli, savršeni i potpuni. Sa te druge strane je ponovno oblikovanje Rola. To je kraj svake priče ovde i upotpunjenje sa svojim izvorom tamo. Građenje početka posle kraja.
- Ali... otkud ti ovde?
- Kad je moj prijatelj, Dolee sve to saznao, nije bio preterano oduševljen idejom da će postati deo nečega u čemu će samo sudelovati, a ne zaista delati, odlučio je da se prikloni Bladrifu i nastani se na mestu koje je daleko od svog prelaska i kraja. Mi smo se bližili neminovnom kraju i početku, a želeli smo sredinu. Predložio mi je da se preselimo, izabrali smo najbržu moguću liniju do Zemlje i sad smo ovde. Ne mogu da kažem da sam oduševljena, ali mislim da je zabavno.
- Možda.
Posle ove Barlirove konstatacije, devojka je krenula uz obrazloženje da bi trebalo da krene. Barlir je nije zadržavao, rekao joj je jedva razumljivo - zdravo - i tek pošto je otišla palo mu je na um da se u kafani zadržao više od planiranih sat vremena. Zatim pomisli kako je danas omladina prevejana i drska. Ova mlada dama mu je pričala priče samo da bi ga odvratila od prvobitne optužbe za krađu kikirikija.

Perspektoskop


Arlinov dnevnik

12. mart - Danas je opet došao onaj prodavac knjiga. Čak se i predstavio. Berkliflo. Užasno nas gnjavi. Zaista ne znam odkud tolika smelost i tolika istrajnost u tome. Po svaku cenu želi da baš nama proda nešto iz najnovije edicije francuske beletristike, iako smo mu stotinu puta rekli da nas ne interesuje. Ja ne čitam, sestre su male za tako nešto, majka ne želi. A otac je, iako ljubitelj književnosti, jako nepoverljiv prema svemu novonapisanom, te ne želi da izađe iz sobe i pogleda šta Berkliflo nudi. Teško nam je da ga izbacimo, a još teže da saslušamo njegove prezentacije. Ovo je već treći put kako dolazi i zaklinjem se da ću zabraniti da mu se sledeći put otvore vrata.

17. mart - Nisam ni primetio da je Darla otvorila vrata onom gnjavatoru. Opet je ušao sa pričom da bi samo jedna knjiga iz posebne edicije koju nudi promenila naše živote za svagda. Mrzim te glupe marketinške trikove. Rekao sam mu da nas ne interesuje ništa iz te ili bilo koje druge edicije, i uljudno ga zamolio da nas više ne uznemirava. Nije me ni pogledao. Kao da sam govorio prašini na polici. Majka je ubrzo otišla u kuhinju, a on je nastavio da govori sestrama, tim malim derištima, o najzamršenijim zapletima nekih najtrivijalnijih romana. Ništa nisu razumele, ali im se očigledno jako dopalo to što im se neko obraća kao odraslima, pa su pažljivo slušale, čak klimajući glavom.
Nisam mogao to da podnesem. Gotovo nasilno sam ušao u očevu sobu i zatekao ga među gomilom nesređenih papira, gomilom rasutih knjiga i raspadajućih beležnica, u oblaku dima koji nije imao gde da izađe, jer je prozor retko bio otvaran. Nerado sam ga zamolio da se bar jednom postavi kao glava porodice, da izađe iz sobe, zauzme oštar stav i izbaci gnjavatora iz kuće.
Čudno, poslušao me je, ali se nemilo odvojio od svog pretrpanog radnog stola. Kada je ušao u dnevnu sobu u kojoj je trgovac sestrama prezentovao koješta, nastao je muk. Deklin nije izgledao kao neko ko treba da zauzme oštar stav, a svakako ne kao neko ko treba da zauzme izbacivački. Berkliflo je zaćutao. Posmatrali su se bez reči nekoliko sekundi, što je delovalo kao večnost, s obzirom da za oca znam da ne može čoveka fiksirano da posmatra čak ni u toku razgovora, a kamoli u tišini. S druge strane, bilo je čudno to što Berkliflo ne govori, taj isti brbljivi trgovac, za koga sam mislio da nije u stanju da ćuti čak ni na majčinoj sahrani. Ipak, obojica su se neko vreme posmatrali ne trepnuvši i ne progovorivši. Pomislio sam - poznaju se - i ubrzo su mi Deklinove reči to potvrdile:
- Grofe Berkliflo, stigli ste. Očekivao sam vas. Uđite u moju sobu.
Bio sam zatečen. Nisam mogao da povežem ovog čoveka sa nekim ko bi mogao biti grof, niti svog oca sa nekim ko očekuje posetu. On nije imao prijatelje. On čak nije imao ni neprijatelje. Nije izlazio iz sobe... Pa, opet - gde je mogao ovog lakrdijaša da upozna?

22. mart - Ne mogu da prestanem da se isčuđavam novonastaloj situaciji. Berkliflo sve češće navraća od onog dana i to ne kao prodavac knjiga, već kao najprisniji očev prijatelj. Pored nas prolazi kao pored nekog nižeg soja, smeškajući se podmuklo i verovatno gledajući podsmešljivo kroz te užasno zatamljene naočare koje, pretpostavljam, ne skida čak ni na spavanju. Vreme provode ili u očevoj sobi, ili šetajući. Ne razumem... Deklin šeta...? On se druži...?
A pošto ne mogu da saznam zašto baš sa Berkliflom, mogu samo biti u čudu.

27. mart - Posle celodnevnog odsustva - koje me ni najmanje nije zabrinulo s obzirom da je imao običaj da s Berkliflom provodi dane i ne navraćujući - Deklin se vratio povezanih očiju uz pratnju malog ćelavog dečaka.
- De, de, Arline - obratio mi se - daj ovom sirotanu neki dinar. Pomogao mi je da pronađem put do kuće.
Dao sam par kovanica ovom neobično jadnom dečaku zagledavši se u njegove demonski sive oči, koje su isto tako demonskom brzinom sklonile pogled sa mojih i potrčale sa svojim nosiocem niz krivudavo stepenište naše zgrade.
- Ali oče, čemu taj povez oko očiju? - upitao sam strahujući da mi odgovor neće odgovarati.
- Izgubio sam ih. Pao sam na nešto jako oštro... Tamo- kod gradilišta...i, verovatno ih probušio... Lekar je rekao da mora očistiti duplje i obećao da će ubrzo rana zarasti.
- Šta? Kakve su to gluposti? - nisam mogao da poverujem kakve mi to stvari govori! Pa nisam ja nerazumno derle... Izgubiti oči... na takav način... Ne, nisam mu poverovao.
- Ma, Arline, pusti sad to. Pomozi mi da sednem na sofu.
Iako nisam verovao da je to način na koji je ostao bez očiju, još manje sam mogao da pojmim da govori tako smirenim tonom o tako velikom gubitku. Tim pre što je to čovek koji je jedina životna zadovoljstva pronalazio u slikanju i čitanju. Kako onda da iznenadni gubitak vida ne oseti kao gubitak, da ga ne doživi kao trajnu nesposobnost ponovnog prepuštanja tim zadovoljstvima? Manje čudno, ali ipak čudno bilo je i to što je zatražio da se zadrži u dnevnoj sobi, ne odlazeći u svoju.
Bio sam u šoku. Ipak, nisam insistirao da o tome govori, verujući da je i on u šoku.
Govorili smo o meni, zapitkivao me je neprestano o stvarima za koje sam mislio da ga ne interesuju. Ubrzo je zaspao, te sam ga ostavio da tu prespava.

28. mart
- Ujutru su se majka i sestre vratile iz sela, i podržale me u čuđenju i sažaljenju.

1. april - Deklin je skinuo povez. Izgledalo je kao da nikada nije ni imao oči. Pre svega, zato što su mu rane savršeno zarasle. Posle svega, zato što se ponašao kao da se ništa nije dogodilo, a ako i jeste, kao da se dogodilo pre mnogo vremena koje mu je pomoglo da prežali izgubljeni dar vida. Grofa-trgovca nisam video od kobnog dana, dana Deklinovog gubitka, i samo me je intuicija vodila ka zaključku da između tog čoveka i nesrećnog događaja postoji neka kauzalna veza. Otac je to svakako poricao, i kroz blagonakloni osmeh govorio da je uzrok Berkliflovog nenavraćanja poseta rodnom kraju, ali da će se ubrzo vratiti.

3. april - Danas sam prošetao sa Deklinom. Mogu slobodno reći da mi je sve primamljivija ideja da provodim vreme sa njim. Želeo je da razgovara i imao je o čemu. Pričao mi je o umetnosti, koju nisam najbolje poznavao, ali mi je tako široko i duboko predstavio da sam mogao slobodno reći da sam je kroz njegovu priču upoznao. Govorio je o prirodi i njenim zakonima sa neverovatnog naučnog gledišta, usuđivajući se da opovrgne neke stvari koje su važile za dogme u naučnom svetu. Zapravo, o svemu je govorio na isti način - način koji je odavao visoko kvalifikovanog sručnjaka i znalca za svaku oblast ljudskog uma i razuma.

6. april - Deklin se probudio unezveren, i trčeći kroz stan, probudio nas sve. Zabrinuto smo pokušavali da saznamo šta ga je to uznemirilo, ali bezuspešno. Vrištao je trčeći, a nas kao da nije ni registrovao. Ubrzo se zatvorio u sobu i nije izlazio.

8. april - Već je treći dan kako je Deklin zatvoren. Ne znam gde vrši nuždu... Ne znam šta jede. Čuju se bolni jecaji iz njegove sobe, nekad čak i urlici, nepovezani monolozi... Želim da mu pomognem, a nesposoban sam.
Nadam se da je to zakasneli šok zbog gubitka očiju. Verujem da će proći.

9. april
- Izašao je iz sobe zatraživši hranu. Svi smo ćutali. Izgledao je umorno i neispavano. U toku jela je bolno zajecao i ubrzo opet napustio prostoriju.

11. april
- Izleteo je uz gadan urlik- "Isčupajte to čudo! Isčupajte ga iz mene! Ne treba mi..." Vrištao je držeći mesto koje je nekada pripadalo očima, te sam bio sve sigurniji da je to otplaćivanje duga šoku ludilom.

12. april
- Morao sam da budem siguran i iz razgovora sa njim saznam šta je to što ga uznemirava. Ušao sam u sobu nasilno i zatekao ga u haosu.
Sve mi je objasnio.
Ništa mi nije bilo jasno.

Strana iz Berkliflove beležnice

Znao sam da će se isplatiti! Znao sam da u toj istoj kući, pored svih bledolikih i ograničenih umova, postoji neko ko je raspoložen za malo šire vidike. Ima zainteresovanih. I onog trenutka kad je izašao iz sobe i oslovio me mojim sopstvenim glasom ("Grofe!"- zvuči dobro) - čak je i u tom hipnotičkom trenutku bio svojevoljno zainteresovan! Ha! Kakva zabluda. A ipak, samo mu je trebalo govoriti o pesništu iz svakog ugla, govoriti o slikarstvu iz svake tačke istorije, govoriti kako mravi vide dok šetaju... i zainteresovati ga!
A ubrzo, ubrzo ću mu ponuditi perspektoskop! Hah, kako pompezno zvuči! I obećati pravo viđenje stvari. Neću ga slagati. Sve će videti i biće zadovoljan. Ha, a neće ni znati šta će sve spoznati. Perspektoskop se postepeno otkriva svima.
A ja! Imaću oči! Ponovo ću imati oči!! I videću kako deca plešu u vrrrtttu... I videću!! Ubrzo! Ubrzo!


12. april - Deklinov monolog

- Ne traži mi da ti govorim o tome... nećeš razumeti. Ahh.... idi odavde!
Ne..ne... ne želiš da znaš.... U redu...samo tebi... zaključaj vrata... zatvori prozor... dođi bliže.............. Sećaš li se gro-gro-fa Berkli...floa? Da, da... onda. On je došao, onda je došao i znao sve... pričao je sve i znao je.... šetali smo, a on je znao i kako šetaju mravi pored nas... za-is-a... pričao je i znao je sve. Družili smo s-ee... gledao je krozzz sve i sve je znao. I rekao je... rekao je da i ja mogu....da znam sve da mogu....da vidim sve da mogu.... da će mi dati to čud-o, taj persk-persk- perspektoskop!........ da..da...isčupajte ga...ah........................Da, pesk- perspektoskop je način da se stvari sagledaju iz svakk-e perspekt- perspekktive....... Tražio mi je očči u zamenu za pra-vi vid...i skkinuoo je naoč-are...i nije imao očči...i uzeo je moje i dao mi persk..to čudo....... i to je bilo dob-ro....prv-o vremme... i ja sam vid-video kakko mrravii vidde dokk šetajuu.... i kako je nekkad izgledao živ-ot... i kako izgleeda sad... i kakko se stvari rađđaju...i kakko sve funkci-funkcioniše..........I tebe sammm vid-eo...i kakko misliiš i kakoo znašš...i sve sam znao. I sve sam video.... Ali je tek onda doššlooo............ Video sam kako stvari umirrru... i nije lepo.... i ti ćeš umreeti..i ja sam to znao...i to sam video........ Video sam ono što će biti.... i nije lepo...... ravno je..... i leteće papiri..... i leteće od vetra.....i ravno je.........i nije lepo......i želeo sammm da se ubijem.........Arghhhh.............ali nisam mogao.......video samm smmmrt.....video sammm ka-kva je............ne, ne...ne mogguuu.................................................................

Isidorsko pitanje


Mnogi književni teoretičari, koji su se su početkom 37. veka ozbiljno bavili Isidorovim stvaralaštvom, postavljali su pitanje o autorstvu njegovih tekstova.
Ubzo, nakon Sedmog evropskog rata, pronađena je elektronska prepiska ovog slavnog pesnika i izvesne Milene Ilić, koja nam je svedočanstvo autentičnosti Isidorovog dela. Mnogi isidorolozi1 su nakon toga izdali i zbirku nenapisanih Isidorovih poema, elegija i satira koje nam jasno govore šta sve nije napisao, a mogao je i šta bi nam sve ostalo da je malo više pisao.


Isidorov život i stvaralaštvo

O Isidorovom životu znamo jako malo. Jedan od razloga je i taj sto je u to vreme Majdanpek (sada prestonica Ujedinjene Evropske Kraljevine) tada bio obična provincija. Pretpostavlja se da je ovaj grad bio okružen planinama, te nam je verovatno zato slabo poznata ova drevna kultura. Uostalom, svi dobro znamo kako planine štetno utiču na čoveka, pogotovo za čoveka Isidorovog veka.2
Ono što pouzdano znamo o Isidoru jeste da nikad nije pisao autobiografije i slično. Mnogi biografi su pokušavali da sastave neku verodostojnu autobiografiju, mada im je to retko kad polazilo za rukom. Glavni izvor za poznavanje Isidorovog života je svakako Rota Isidoriana izvesnog Pseudoživojina.
Pseudoživojin naglašava da su Isidor i njegovi savremenici bili potpuno antropomorfni, što je naravno, nama nezamislivo.3
Neki smatraju čak i da se Isidor za života sedam puta ženio,4 a neki da je imao samo jednu ženu. Verovatno je imao osamnaestoro dece, mada to nije pouzdano. Ono što pouzdano znamo jeste da je hrabro služio vojsku i bio spreman da krene u rat, ukoliko bi ga gradske vlasti pozvale. Neki smatraju da nikad nije skidao uniformu koju je nosio u vojsci, i svuda je tako odeven išao.
Veruje se da je bio svestran umetnik – pored toga što je pisao pesme, bavio se i muzikom.5

Kakogod bilo, ostaje nam da zaključimo da je Isidorovo delo bitno ne samo za izučavanje komparativne zemaljske književnosti, već i marsovske, kao i jupiterovske.6

-------------------------------------------------------------------------------------
1Jedan od njih je i poznati neoisidorista dr Franc P. Lajfer koji u svom ogledu Isidor i majdanpečanizam naglašava: ,,Da Isidor nije napisao to što jeste, mi bismo i tada čitali njegove pesme.” Ovakva izjava je, razume se, uzburkala tadašnje vlasti i Lajfer je ubrzo poslat u saturnški tribunal gde čeka suđenje.
2 Ustav 345 o ukidanju planina, donet je tek 8098. najnovije ere.
3 Ali hajde da pokušamo da zamislimo da je imao i neke pomoćne unutrašnje organe (pluća, jetru i sl.) kao i neke spoljašnje (ruke, glavu).
4 Tada je još uvek vladalo uverenje (i bilo legalno) da suprotnosti treba da se spoje, pa se Isidor najverovatnije ženio osobama suprotnog pola.
5 Moram napomenuti da srpski duh nije poznavao ars u onom značenju u kome ga mi sada poznajemo. Za muziku tadašnjeg vremena morali su koristiti određena pomagala- na primer, instrumente kao što su gitara, kontrabas i sl. (O ovome više u mojoj knjizi Muzikologija u drevnoj Evropi).
6 Na jednom književnom kongresu na Jupiteru održana je tribina pod nazivom Isidorov uticaj na književnost ranog juperizma. Da ne pominjem da se u Frasitroli (glavnom gradu Jupitera) svake godine od 87. frazina do 97. kajurna održava manifestacija pod nazivom Isidorovi dani (Isådoeraø edewøs).

уторак, 15. септембар 2009.

Mala i tajna predstava


Sanjao sam noćas da izlazim i svog tela i postajem dečak. Imao sam najviše dvanaest godina.
Obuo sam čizme koje su se nalazile pored mog kreveta. Trenutno moje veličine, mora da su meni bile namenjene.
Kroz otvoreni prozor sam se kao pero spustio na ulicu. Bilo je oko šest sati posle podne, ali gusta magla me je primoravala da napregnem oči ne bih li šta video.
Sve je bilo pusto, samo su se ptice čule jasno i neobično.
Neobično - ne zato što su drugačije zvučale, već zato što je njihova pesma bila jasna i potpuna, neometana ostalim svakodnevnim zvucima.
Hodajući, sapleo sam se o nešto. Bio je to kamen osrednje veličine koji je zadržavao mali komad hartije da ne odleti.
Pročitao sam poruku na kojoj je pisalo - U vrtu su deca.
Nastavio sam svojim putem ne znajući kako da je rastumačim.
Ubrzo me je sustigla ptičurina ljubičastih krila, i spustivši se dovoljno nisko sa moje leve strane, desnim krilom me je pozvala da je uzjašem.
Poleteli smo.
Grad pod nama nije bio vidljiv usled guste magle. Nebo nad nama bilo je bezbojno.
Nisam znao kuda će me odvesti.
Leteli smo dugo u istom okruženju, i najednom uleteli u gustu šumu crvenog drveća.
Moja ptica je počela da poprima tamnije nijanse, dok nije postala sasvim crna. I brža.
Čizme su se uvećale i spale mi sa nogu.
Ubrzo sam i sam pao sa ptice i nastavio da hodam bos kroz crvenu šumu.
Bila je čudna. Puna mirisa i pečuraka. Ali, bila je suviše tiha. Potpuno tiha.
Na grani jednog drveta zapazio sam konopac o koga je bila obešena hartija. Podigao sam ruku, pokidao konopac i pročitao poruku koja je glasila - U vrtu su deca.
Nisam znao kako da je protumačim - nije bilo ni vrta, a ni dece.
Nastavio sam šetnju, uživajući u eksploziji mirisa. No, s obzirom da sam već neko vreme samo hodao kroz apsolutno isti ambijent, mirisi su prestali da budu dovoljni, te sam poželeo da nešto promeni ovaj ustaljeni tok i da smisao mom putešestviju.
Ubrzo nakon te pomisli video sam siluetu u daljini i potrčao za njom. Bila je to devojčica. Leđima okrenuta, postavljala je nešto na sred puta čučeći.
Približio sam joj se i video da stavlja pod kamen onu istu poruku - U vrtu su deca.
Uplašila se zapazivši me, i u želji da se pridigne, saplela se i pala. Ništa se nije čulo. Pružio sam joj ruku i pomogao joj da ustane.
Započela je svoju priču. Ništa se nije čulo... Izgledalo je kao da samo otvara usta.
Opet, nisam mogao ništa da pročitam sa njih, jer je govorila isuviše brzo.
- Stani! Ne čujem te. - rekao sam, i odmah zatim rukama zaklopio uši, jer je ta moja konstatacija odzvanjala i rasprostirala se u hiljade ehoa.
S druge strane, devojčica je uperila prst ka svom uhu i rekla polako - Ne čujem te - koje sam uspeo da pročitam sa usana.
Zatim je nastavila svoju priču ponovo brzim tokom, uzela me za ruku i povela negde trčeći.
Trčali smo neko vreme i u jednom trenutku naprasno skrenuli levo od puta. Odvela me je do vrta. Nije bio crven, kao ostatak šume, već jasno zelene trave, sa nesrazmerno rasutim cvetovima ljubičaste boje.
I da, u vrtu su bila deca. Plesala su bez muzike. Ili uz muziku koju ja nisam mogao da čujem.
Devojčica-vodič je ispustila moju ruku i pridružila se plesačima.
Ostao sam blizu, kao posmatrač.
Plesali su veselo i kao da su plesom stvarali muziku bez tonova i govor bez reči. Bilo je divno i neposredno. Po grimasama na njihovim licima jasno sam video da ili pevaju ili vrište govoreći jednoglasno. Verovao sam da je pesma podjednako dražesna kao i igra, te mi je bilo žao što ne mogu da je čujem.
Odjednom su prekinuli ples i posedali na travu kao na kakav balkon, svi u redovima - kao da očekuju predstavu. I zaista, tlo preko puta se otvorilo, a iz zemlje je iskočila pozornica sa desetak aktera u red postrojenih. To su bili sredovečni ljudi, nagi, povezanih očiju i ekstremiteta.
Deca su aplaudirala. Dugo i veselo. Nisam znao čemu, pošto se na pozornici ništa nije zbivalo. Neprirodan i prilično neugodan prizor. Bez ikakve radnje.
Posle nekog vremena ne-radnje, dva dečaka iz publike su se popela na binu i kružeći oko dve žene, jasno su govorila i deklamovala nešto. Naravno, nisam mogao da čujem koliko je jasno bilo, ali me je u to ubedila gestikulacija i mimika kojom su se služili.
Na središnjem delu pozornice, bila je postavljena velika kutija. Dečaci joj se približiše i iz nje izvadiše dva velika bodeža. Teatralno ih poljubiše, na šta publika odreagova aplauzom. Zatim se vratiše kod žena oko kojih su pre toga kružili i jednim potezom odvojiše im glavu od ostatka tela... Pa ruke... I noge... Sve do najsitnijih delova.
Bio sam u šoku. Ali to nije bilo sve - delove su bacali publici koja ih je radosno dočekala i proždrala. Ni to nije bilo dovoljno. Ostatak publike se uspeo na binu i učinio isto sa ostalim akterima. Svi su bili raskomadani i pojedeni. I svi su bili srećni i siti.
Znao sam da moram da pobegnem sa ovog mesta. No, nisam mogao ni prst da pomerim. Bio sam uplašen i zgranut.
Zemlja se otvorila, na mestu na kome je iz sebe izbacila pozornicu. Vratila ju je u sebe i zatvorila se. Vrt je postao crven kao i ostatak šume. Postao je njen deo.
Deca su plesala musava od krvi, očigledno pevajući pobedničku pesmu.
Morao sam da pobegnem. Ovog puta sam uspeo da se pokrenem. Trčao sam gušeći se zbog nesposobnosti da zaplačem.
Odjednom je tlo iza mene je počelo da se otvara i sve brže trči za mnom. Zemlja se otvarala i oslobođala glasove. Bilo ih je mnogo. Previše. Kao da se mnoštvo slilo u jedan - najjači i najbrojniji. Bilo je nepodnošljivo. I neobjašnjivo.
Trčao sam i vrištao, nadajući se da će moj glas nadjačati one koji su bili u mom sluhokrugu. Nisam uspeo. Nisam sebe čuo.
Stigao sam do čizama koje sam dolazeći ispustio i neverovatnom brzinom uskočio u njih, nadajući se da će se zbiti ono što se odmah potom zbilo.
Doletela je ptičurina. Poleteli smo. Ispod nas nije bilo tla. Tamni ponor samo. Iznad nas još dalje visine.
Zaspao sam na njenim krilima. Zaspao u snu.
Probudio sam se u magli, položen. Bio sam na ulici ispred kuće. U daljini su se nazirala ljubičasta krila.
Ušao sam u sobu i video starijeg sebe u krevetu.
Iako prestravljen prethodnim događajima, odlučio sam da ih zabeležim u obliku pesme. Napisavši je, bacio sam je kroz prozor, ne znajući zašto.
Valjda zato što sam želeo sam i da je zabeležim i da je bacim.
Vratio sam se u svoje telo i izjutra doručkovao.

субота, 12. септембар 2009.

MOZAK U SLUČAJU JEDNOG GRANKA





«Krug nije dovoljno prostran da bi negirao ništavilo», mislio je gospodin Grank, «...i previše je kružan da bi negirao cikličnost», nastavljao je svuju misiju mislioca, «hm...dakle, hm.» bio je njegov konačni zaključak. Zadovoljan svojim darovitim umom, zatvorio je kapije svoje beležnice i pomislio kako bi trebalo da okupa mozak pre spavanja.
Gospodin Grank je svoj mozak voleo više no ikoga i negovao ga je najkvalitetnijim preparatima iz oblasti farmakologije. Tačnije, kupao ga je svake noći u ponoć.
Jedne kobne noći, noći u kojoj je spekulisao o krugovima, desilo se nešto što čak ni ja ne bih očekivala da će se desiti.
Dva minuta nakon ponoći, po svršetku tuširanja mozga, kroz otvoren prozor Gankove samice je uletelo čudo. Bilo je neobičnih proporcija, potpuno nesrazmerno i ni nalik bilo čemu što se može sresti, videti ljudskim okom ili zamisliti ljudskim umom. Zato ga ni ne vredi opisivati. Ali vredi opisati izraz koji je u tom trenutku prošetao Grankovim licem. Kiselo-bledo-zgrčen. Eto. Nakon dugominutnog ćutanja i čuđenja, Grank je upitao:
- Pa...otkud ti?
- Grešiš, Grank. Ne treba ti da postavljaš pitanja, već ja. Otkud ti?
- Ali...ti si uleteo u moju sobu...
- Ne. Ti si bio u sobi u koju sam ja uleteo. Ovo je moj prostor. Ćuti i stidi se.

Grank je razumeo prvu zapovest i odćutao nekoliko minuta, ali zapovest stida nije mogao da shvati, stoga je nastavio:
- Živim ovde neko vreme sam sa svojim mozgom, i ne primamo posete tako često. A kad mi neko tako nenajavljeno uleti posle ponoći u kuću i naredi da se stidim, ja moram da se zapitam... odakle?... ko?... zašto? i tome slično.
- Pa i ja živim ovde već duže vreme sa tvojim mozgom, ali me nisi dosad primećivao. A ja tebe gledam i slušam svakodnevno i smučio si mi se, veruj mi. Ćuti i stidi se. Iznad svega žalim dan kada si me stvorio.
- Stvorio tebe... ja... tebe....štaaa?
- Ja sam tvoj bog i tvoja smrt. Bog- zato što postojim u tvom mozgu, i zato što si ti mene stvorio, a ne ja tebe. Smrt- zato što te ubijam.

Kiselo-bledo-zgrčen izraz na Grankovom licu je kulminirao posle ove izjave. Učinio je nešto krajnje nepredvidivo. Iščupavši desno oko iz temelja svoje očne duplje, gađao je i pogodio Čudo u međunožje posle čega se ovo stropoštalo na zemlju i pobesnelo od bola.
- Vrhhhrrrrr!!!!!! Rekoh ti- bog i smrt. Ali ti ne rekoh da sam iznad svega tvoj Tumor, budalo glupa. Hteo sam da se dogovorim sa tobom oko moje moguće benignosti, ali, NE! Obljavnjujem ti svoju malignost i tvoju brzu smrt.

Pokušaj




Vredelo je pokušati. Imao je šta da izgubi - upravo je zbog toga i vredelo.
Sedeo je u polumračnoj sobi. Zbunjeno je pokušao da je doživi kao poluosvetljenu. Uspeo je. Nasmejao se tome i zaspao ne razmišljajući.
Jutro ga je dočekalo spremnog. Izašao je iz stana i pozdravio Sunce. Uputio je par zabrinjavajuće prisnih osmeha prolaznicima. Zapravo, to više nisu bili prolaznici. U svojoj promenjenoj svesti odlučno je odbijao da ih tako nazove. Oni su bili deo nečeg Višeg u čemu je nazirao i svoj udeo. Svet je postao cvrkutav i šljokičav. Divno mesto.
Njegova desna ruka je sve manje vremena provodila sa cigaretom, a sve više u novim srdačnim susretima sa novim rukama prilikom upoznavanja njihovih vlasnika.
Njegovi zubi su se sve manje sretali i bavili škriputanjem – osmeh je odvajao gornju vilicu od donje.
Njegove misli su se sve manje bavile sobom.
Njegove misli su se sve manje bavile..
Njegove misli su se.... ah....njegove?....misli?
Da. Vredelo je pokušati . Imao je šta da izbubi. Ali i kuda da se vrati.
Poluosvetljena soba je povratila svoj polumrak. Ugasio je svetlo da se uveri. Zaškripeo je zubima da potvrdi svoje prisustvo. Da. Opet je Tu.

Grozd. A možda samo - grožđe




Uzgred, nema to mnogo smisla. Večerali ribu i gospodarili svetom. I sve to zbog slobodne volje i viška vremena. A kad uzmemo u obzir sve prethodne neprijatnosti usled trezvenosti, veoma sam zahvalan kad pomislim da je Taša uspela jedino da kaže:

- Veoma prkosim tvojim stanovištima. Tvojim stavovima. I tvojim stanjima. Nema tu mnogo mudrosti, sem pohlepe za posedovanjem iste. Nema tu previše uljudnosti, sem želje da se bude vrlina. Ne da se bude pošten, plemenit ili lojalan, već da se bude čista vrlina. Ona, iz koje tradicija ne može da isčupa šećernu repu. A posle od nje pravi vunu.

Tu je pala. Pijana. Uspeo sam da je prenesem do taxija. Odveo je u svoj stan i pustio da spava. Tada sam pokušao da rekonstruišem veče. Dakle - dogovor, nalaženje, odlazak u restoran zdrave hrane. Tuna na meniju. Pričao sam... da, čak isuviše. Toliko da je morala da naruči još jednu bocu vina. Slušala me je bez klimatanja glavom. Nije mnogo pričala. Nije pojela sve, niti popila sve, ali je želela da napustimo lokal, i sednemo negde gde će vazduh strujati i milovati naše lobanje. A opet, to je samo parafraza onoga što je rekla.
Pričao sam joj o sebi, o svojim stavovima i svom životu. Kao da je slušala razmišljajući o svilenim bubama.
Hteo sam da budem uverljiv.
Da ostavim utisak.
No.
Ipak smo izašli.
Zamolila me je da ćutim i plešem. Nije bilo muzike. A morao sam da plešem. Da improvizujem pokret. Da osmislim muziku. Da večeram tišinu.
Onda je rekla to što je rekla. I pala pijana. Sad gledam kako spava.
Ne poznajem je.
Poznaje ona mene.
Ma, ne poznaje ni ona mene.