7.5.12.

Izborani izbori

Prvi: Ja ću da nacrtam krst.

Druga: Ja ću da nacrtam prst... srednji. Zapravo, ne prst, nego ono na šta se misli kada se pokaže srednji prst.

Treći: Ja ću da nacrtam kukasti krst... Tj. ono kada hoćeš da nacrtaš jetrvu, a umeš samo svastiku.

Četvrta: Ja ću da nacrtam šaku. To je ono kada hoćeš da predstaviš šaku jada, a nacrtaš samo šaku, pošto ne znaš šta je jad.


((Pretpostavlja se da je ovako vođen dijalog među prvim umetnicima u pećini.))


Treći: Da li mi crtamo iz viška ili manjka?

Prvi: Iz manjka?

Četvrta: Iz viška sebe i manjka izbora?

Druga: Iz premanjka sebe i previška opcija? 


((Nagađa se da su ovde već pripremili svoje listiće, samo nismo sigurni zašto su ih zvali listićima, kada je reč o zidićima pećine. Izgleda da deminutiv nije dovoljan, potrebna je malo jača laž.)) 


Četvrta: Izborana sam.

Prvi: Izbori se sa borama.

Druga: Lako je zboriti.

Treći: Ja stalno zborim, umaram se, a nikako da se umorim.

Svi osim Trećeg: Mi smo umorni.

((Smatra se da su ovde nacrtali to što su imali, misleći da su nešto bitno učinili. I zaista, nakon samo nekoliko vekova, u nekom gradu, na nekom mestu, u neko vreme, neki ljudi su pričali neke priče i dotakli se nekih veza koje osvetljavaju neke motive pojave pećinske umetnosti))

5.5.12.

Uno linea

Ona mi je rekla da ovde želi da stane da bi išla dalje. Mislio sam da je pro-gres nemo-guć. Mislio sam da ona ne može dalje. Rekla je da dalje znači samo jedno produženo ništa. Rekao sam joj da je to već fizika. I da time što pričamo neupravnim govorom kršimo pravilo pričanja. Mi prepričavamo. Rekla mi je – Da. Ali to je neka linija. Rekao sam joj da je to linija manjeg otpora. I da je linija vreme. A otpor ne-vreme. Rekla je da je „manje“ ono što joj treba. Pitala je šta je otpor, a mora biti otpor. Pitao sam ima li smisla tražiti vreme ako je jedini njegov dokaz pro-pad- anje. To je ono što sam pitao. Ali, ne nju. Sebe. A ima li pitanja ako nije upravljeno ka drugom? Ka njoj? Jesam li ja ona? Ako jesam, hoću li dobiti odgovor na to pitanje? A ako nisam, hoću li ga i dalje postavljati? Mislim da mi nije rekla ništa. Tj. mislim da mi ništa nije rekla. Ja sam njoj, svakako, rekao da mislim da sam sve rekao. I da slobodno može dalje. Ako je to čini srećnom. „Pih!“ rekla je. I to je jedino što smem da stavim pod navodnike, jer znam da je to ono što je zaista. Rekla. Gestikulirala. Ovako. Da. Tako. Njeno „pih“ je linija otpora. Velikog otpora. Duga linija. Bez putanje.